Ovogodišnju adventsku duhovnu obnovu za mlade, s temom „Nada kontra straha“, na samom početku Došašća 5. prosinca, na Visokoj u Splitu u župi Presvetog Srca Isusova, predvodio je pater Ike Mandurić (SJ) branitelj i poznati Isusovac na službi u Osijeku. Misu i čitavu obnovu animirao je VIS Veritas Aeterna.
Na početku Mise pater Ike podsjetio je kako je posao svih nas da se svi ljudi spase i pozvao da donesemo Gospodinu ono po što je došao, naše grijehe.
Propovijed je pater usredotočio na Volju Božju. Sve je loše počelo od onog časa kad se naivni čovjek odlučio odvojiti od Volje Božje i pomislio da možda može biti nešto izvan Božjeg plana. „Sve što je izvan Volje Božje se zove pakao… Grijeh je pakao i kad si u grijehu to je pakao…“ Pakao sumnje, beznađa, mržnje. Ima ljudi koji žele ostat u svom paklu, ali da im ga Gospodin očisti, upravo su to oni koji govore: „Gospodine, Gospodine“. Žele svoju volju, a ne Božju. A nema dobra izvan Boga.
Kako bi približio Volju Božju, pater se dotakao Molitve predanja sv. Ignacija Lojolskog: „Uzmi Gospodine i primi svu moju slobodu, pamćenje, razum i svu moju volju…“ Nismo sebe stvorili, još otkrivamo tko smo i tek prvi put živimo. „Ne znam tko sam, otkud bi ja znao – zato budan čovjek dođe svome stvoritelju i kaže: Stvoritelju moj nemam ja ništa, nego samo napravi onako kako si ti htio… Ti znaš što god hoćeš – ja tebi delegiram, povjeravam svoju volju…“ Tu počinju radost, svetost i pravi život.
Činimo sve da Boga nagovorimo na našu volju pa onda ispada da smo mi gospodin, a Bog je sluga. No kad se doživi dimenzija povjerenja s ljubavi „…onda ti želiš Božju Volju…“ Treba imati povjerenja u Božju Volju. Bog je beskrajna Ljubav i ne može ništa drugo htjeti nego dobro, da nas dovede u vječnost i kao Otac kaže: „Sinko sve moje, tvoje je…“ Bog je sve stvorio za nas i radovao se: „…tvom dolasku pa je kao netko tko priprema svadbu okitio prostor u koji će doći, evo netko tko dolazi na ovaj svijet… netko tko je Njemu silno važan, najvažniji, a to si ti.“ Međutim Volja Božja se ne sastoji od čekanja da Bog napravi Svoje, već smo i mi oni koji trebaju vršiti Volju Božju. Ulazimo u nju kad kažemo: „Bože što mi je činiti? …“ Ljubav nije samo osjećaj nego djelovanje.

Bog nema prema nama samo osjećaj, nego je sišao s nebesa, utjelovio se i umro za nas. To je Ljubav. Ljubimo li mi Njega? Neće ući u Raj oni koji govore: „Gospodine, Gospodine!“, nego koji vrše Volju Očevu.
Nakon Mise, pater Ike je u nagovoru pričao o temi nadi i herojstvu. Počeo je s vlastitim iskustvom. U periodu mladosti je bio upao u beznađe. Do tad mu je za sve u svijetu uvijek Bog bio odgovor na situaciju. U vrijeme komunizma, u kojem je odgojen, u sjećanju na ono što je komunizam učinio u njegovu kraju, pobijeni mladići, fratri širokobriješki, itd., susreo se s teorijama koje objašnjavaju da Boga nema, da ne postoji, koje su privukle.
Pokušavao je na to odgovoriti, sa sobom to polemizirati i onda je na kraju u tom kockanju ostao bez vjere, bio je najednom bez nade. „Ljudi čine nepravdu, nasilje i nikad za to neće odgovarati, strašno…“ Upao je u očaj koji je trajao godinama, „I za nekoga tko je gradio život oko Boga, oko vjere i oko tog konačnog suda i života u vječnosti u raju, susrest’ se sa takvim pogledom na život je nešto što je najgore što može biti…“ Tragao je, nekako mu je falio konačan argument da pokopa Boga i to ga je održalo: „…kad bi Bog postojao kako bi to bilo lijepo…“ Na kraju je shvatio da je jedini način da povjeruje u Boga taj kada bi sreo nekoga tko je sreo Boga. To se dogodilo kad je imao 18 godina, sreo je čovjeka koji je sreo Boga i to mu je vratilo takvu nadu da je znao „…ako ga je on sreo i ja ću, i ja ću Ga sresti…“
U Australiji je vidio ljude koji su otišli iz Hrvatske, jer nisu imali nade. U komunizmu su neki mislili „Hrvatske više nikad biti neće“, to je jedan način na koji je dijaspora reagirala i pobjegli su u neki svoj Emaus da ne budu svjedoci tako teškog poraza. U toj Jugoslaviji živjeli su i oni koji su prihvatili da će biti robovi. Bilo je onih i koji su imali nade: „Bilo je onih koji su sanjali Hrvatsku i vjerovali da će je biti…
Živjeli su od sjećanja na herojstva…“ Pater Ike se spomenuo i Domovinskog rata i iracionalne nade koja je usprkos svim protivštinama izrasla iz priča o herojstvima, ropstvu, Stepincu, o fratrima ubijenima u Širokom Brijegu, iz guslarskih pjesama, iz sjećanja, iskustava, boli, priče o hajduku Mijatu Tomiću, koji se neustrašivo suprotstavio turskoj sili i snazi. Koliko jedna priča, jedan događaj, može jednog čovjeka i sav narod pokrenuti. I Židovi su uvijek prepričavali svoje bitke, a najviše ono kako ih je Jahve proveo kroz Crveno more i nada ih je toliko ispunjala da su bili neuništivi narod.

Kada Isus priča s dvojicom na putu u Emaus, oni kažu: „’A mi smo se nadali’ i dok su se oni nadali … sve su mogli, dok su se oni nadali ništa nije bio problem i ostaviti sav svijet i gladovati, žeđati, putovati ovamo, onamo, prolaziti kroz takve nedaće, dok su se nadali nije problem, ali sad kad je Nada umrla on nema što nego izlazi iz te priče, a zapravo pobjeći ne može.“ Oni koji su otišli iz Hrvatske su u patnji, jer ustvari nikad nisu otišli i tamo gdje su sanjaju je čak više nego ovdje. Dakle, život bez nade može biti samo bijeg. S druge strane ono što se nama dogodilo u Domovinskom ratu sada postaje izvor takve silne nade, takav zalog nade.
A što je za druge bila domovina i borba za nju, tako sav kršćanski puk gleda u vječnu domovinu, „…nje još uvijek ipak nema, ali mi nju možemo živjeti sada, premda smo u svijetu, ne od svijeta, ipak danas možemo živjeti tu domovinu i koliko dopustim da me priče herojstava moje Crkve, da me priče herojstava Gospodinove prožmu i koliko se natapam i napajam tim pričama toliko će one mene oblikovati…“
„…Mi često shvaćamo da je vjera k’o iščekivanje da Bog nešto učini za nas, da je vjera iščekivanje da Bog promijeni moj svijet… Međutim gdje god nalazimo ljude koji samo iščekuju da netko drugi nešto napravi ti ljudi nemaju[…] ni prave vjere ni prave nade ni prave ljubavi. Što čine ona dvojica kad je Isus njima objasnio da se trebalo tako zbiti, što čine, jesu li rekli: ‘U, super, sad ćemo čekati ovdje.’“ Ne, već se vraćaju odmah tamo odakle su pobjegli – „…to je pravo življenje nade… Jedini način ispravnog postavljanja prema životnim izazovima, krizama, problemima, poteškoćama… prema svim zlim na svijetu, jedini ispravni način …
jest da sam ja u akciji, da sam ja u toj priči, da se ja vraćam u to bojište i ja gledam kako ću biti dio te priče.“ „Najgora stvar koju svijet čini je da vas uvjerava da vi ne možete ništa, da vi ne trebate ništa, samo trebate biti tiho, pobožni, mirni i čekati da netko drugi nešto napravi. Koji, tko da napravi?! Pa da dođe neki mesija. Pa Mesija je bio ovdje! Pa dođe netko drugi. Tko da dođe?! …Nitko doći više neće da promijeni tvoju priču, nitko.“ Prava nada jest pobrinuti se da dođu stvari, biti oni koji će obogatiti Hrvatsku, Crkvu, papu, biskupe, itd., kao i moliti: „Bože daj mene upri, evo, mene, mene pošalji. To je život… ti nemaš nijedan problem u životu, nego to da nađeš koja je tvoja bitka, koji je tvoj križ, da nađeš za što si spreman umrijeti, to je tvoj jedini problem, sve drugo su Božji problemi, ovo je tvoj…“ „Živiš za ono za što si spreman umrijeti. A čuda možeš, sve je pred tobom, sve priče tebe čekaju, sve bitke tebe čekaju, svi izazovi…
Bog sve ima i sve može osim jednog – a to je da ti kažeš hoću. Ako ti ne kažeš hoću ni Bog nije dostatan, ako ti ne kažeš hoću, ništa od onoga što Bog čini nije dostatno, jer Bog toliko vjeruje čovjeku da nema alternative za nas… jedini je čovjek po kojem se dovršava djelo, a to sam ja, to si ti.“ „…Gledaj kako se otvaraju nove herojske priče, kako Bog poziva i podiže nove proroke koji će biti temelj novog društva u svijetu. I to kojem, ovom, ne onom… samo ako kažeš hoću, samo ako kažeš evo me.“ Prije nekih stotinjak godina liberalizam je nadirao „…ugušiti identitet, vrijednosti, itd. Onda su se počele rađati neke katoličke inicijative, pokreti po svijetu, papa Pio XI. je osnovao Katoličku akciju… čudo se dogodilo, taj pokret mladih, katolička akcija je zaustavila taj prodor liberalizma na svim područjima…

Tko je unutra bio, ljudi koji su znali da Bog može i ne može biti da će Bog odustati. Ljudi koji su rekli mora biti rješenja, mora biti odgovora, mora biti da je Krist ovdje, da Krist Ljubi nas, ovaj naš naraštaj, taj svijet, mora biti… I sve najbolje priče počinju tako, mora biti odgovora, mora biti moguće, mora… I zapravo brojna čudesa, najveća čudesa se nisu dogodila, ogromna, velika, prekrasna čudesa, jer nije bilo nikoga tko će reći, ja ću, ja vjerujem, ja se ne mirim s time, u mojoj Hrvatskoj… ja se ne mirim s takvom nepravdom…“ „… vratimo se Onome koji jedini zna, jedini, zagledaj se u Boga koji uvijek može… Nada nije samo iščekivanje drugih, svijet mijenjaju oni koji su imali nade, oni koji imaju nade su ispisali povijest, oni koji imaju nade su promijenili stvarnost…“
„Vi ste Kršćani, vi ste mladi ljudi, vi ste Katolici, živite u herojskim vremenima… toliko je u domovini pastorala, i započinju najljepše bitke, duhovne bitke… i Blago Zadro… Jean-Michel, moji stričevi, širokobriješki fratri, Stepinci, ovdje su…“ U ovom vremenu niknut će novi veliki heroji, „A možda si ti taj…“ Bog stvara po čovjeku, sada i ovdje, i svojim planovima izaziva nadu. Potrebno je očistiti se od navezanosti na ovaj svijet i kao ona dvojica iz Emausa reći: „Evo me, vraćam se“. „Evo dragi mladi, herojska vremena nisu prošla, ona se nastavljaju i nova dolaze…“ Mi smo djeca Pobjednika i u vremenitom i u vječnom pogledu.